Bilo je tih izazova, nije da nije. Hrabro sam se bacila u borbu s njima, a od nekih pobjegla da se sve prašilo ... Roman bi se mogao napisati, osobito od onih od kojih sam pobjegla.
Blog izazov ...
Počelo je samim rođenjem, iz tople ugodne sobice izbacili su me u neku neugodnu sredinu i odmah nalupali. Naravno da sam počela urlati, a što su mislili da ću zapjevati Karmen ??
Bacila sam pogled na prozor, nešto bijelo je lepršalo, mokro, hladno, antiipatično, počela sam vikati da hoću natrag. Nisu me razumjeli, no bar su me prestali tući.
Sirota ja, nisam imala ni tri mjeseca kad su me stavili u neka drvena kolica i gurnuli u bezdan. Ona kolica, poslije sam čula da se zovu sanjke, su poletjela, ja sam počela zvati u pomoć, a svi su mi veselo mahali. Naravno da sam se prevrnula, ono bijelo, ledeno mi je ušlo u oči, nos, ja onako razapeta u benkicama, kapama, i miliun odelca mogla sam samo plakati i nadati se da će to bijelo nestati jednom.
Ta moja snježna ljubav je nastavila se kroz cijeli život. Prvo radno mjesto mi je bilo u kraju gdje snijeg padne u desetom mjesecu, a ako se otopi petoga ... Naravno da se nisam pentrala na Kopaonik i skijanje je bilo daleko od mene kao i putovanje, turističko, na Mars.
Ne lezi vraže ... Došli po mene veseli, razdragani, idemo na cijelodnevno skijanje.
Pokušala sam izvrdati, dežurstvom, glavoboljom, nemanjem opreme, ali oni kao mazge, i kapituliram poslije dva sata ubedjivanja. Napravila sam strateški plan. Dok se društvo bude lomatali po uspinjačama, i onda se bacalo niz snježnu padinu, ja ću lijepo u restoranu piti kavicu ...
Plan propao na samom početku. Na planinama zaposle neke zgodne instruktore skijanja, koji su dosadni kao pijavice. Sigurno im plaćaju po broju slomljenih nogu pa se oni trude da što više dodju na taj tečaj.
Najvažnije je nabaviti zavodljivu opremu u kojoj možeš juriti na skijama. Skije i one cipeletine u kojima ne možeš ni sjediti, a kamoli hodati možeš iznajmiti.
I tako taj instruktor, konstruktor, zdravog tijela, natjera mene na skije. Prvo one cipeletine kao španjolske čizme, a elegantne kao Pepeljugine klompe, su mi nekako i navukli na noge.
Rašerenih ruku, hodom Frankeštajna staviše mi i jednu nogu na skiju. Drugu sam panično držala što dalje od skije. Siroti čovjek nekako mi uhvatiti i tu drugu nogu, zalijepi na skiju, nešto skoči i sklopi se oko noge. Vrištim, da nije to klopka za medvjede, što će ona na stazi ?? Panično se hvatam za jedino blizu sebe, glavu instruktora ... Kapa mi ostaje u rukama ... urlam ... i gledam gdje je snijeg mi se približava vrtoglavom brzinom, gde jemekši da se uvalim.
Nakon više pokušaja, više izgrebanih lica sudionika oko mene, najzad stojim. Tek su mi tad dali one motkice držati u rukama, i izmakli se na sigurnu udaljenost od mene. Da su mi ih ranije dali, obranila bih se ja, ali ...
Snijeg blista na suncu, ja ponosno, malo nakrivo, ali stojim.
-Odgurni se ...
Dolje strmeklija, snijeg napadao kao da nije čuo za ono zemaljsko otopljenje, meni za inat. Nježno, onom motkicom, uprtim u snijeg, gurnem, ni ja ne znam što. Ljudi moji, kad on skije poleteše, ja ruke digoh u zrak u znak predaje, borovi potrčaše da me uzmu u zagrljaj. Bacih one motkice kao vitez koplje na turniru i pokrih lice rukama skrećući na jednu gomilicu snijega koja je djelovala kao perjani jastuk ... Poslije se ispostavilo da je taj "jastuk" bio punjen granjem, ali sjedoh u njega. Nimalo dostojanstveno, one skije, motkice, sve negdje ode bez mene, a ja sa čizmama u zrak ni ne dišem ... da se nešto ne pokvari ...
Troje me je dizalo i prepipavalo da li sam čitava.
Ima neki zgodan autić na skijama koji dolazi kad se netko polomi. Čeznutljivo sam ga čekala, ali natjeraše me da idem pješke.
Kad sam sela u kafić s normalnim cipelama, kad sam naručila capucino ... ijaooo ljepote ... Ni dizalicom me ne bi ponovo stavili na skije ... Može, ali kad nema snijega, i u sobi.
Da li se to računa da sam pobjedila ili ne, sebe, tek ja napisah post. Nagrade ionako nikad ne kucaju na moja vrata, a i lastavica nešto se ne pretrže od obećavanja da će dodijeliti nešto konkretno.
Od kad su Feničani izmislili novac, samo to računam u nagradu ...
Hm…a možda neko dobije i ideju pa napiše bolje i skoči na naslovnicu, i to mi je neka satisfakcija ako lastavica ne odreši kesu.
